Nedjelja, 30. travnja 2018. – Već više godina, zapravo od 2012., već po sedmi put slavi se sv. Misa u stolačkoj župnoj crkvi sv. Ilije proroka, 30. travnja, za dušu svjedoka vjere Marka Milanovića (Kruševo, 1837. – Jakomir, 1859.), i za otvaranje biskupijskoga procesa na kojem bi se povijesno i teološki proučilo njegovo svjedočanstvo vjere. Marko je rodom iz Kruševa, danas filijala stolačke župe, a u vrijeme Markova života filijala prenjske župe. Stolačka je župa osnovana 1863., četiri godine nakon Markove pogibije.
Stolački župnik don Rajko Marković ove je godine pozvao za slavitelja Euharistijske žrtve don Milu Vidića, župnika prenjskoga, u čijoj se župi Marko krstio, pričestio i krizmao, a na području te iste župe u to vrijeme i svjedočku smrt podnio, potkraj mjeseca travnja 1859. godine, uoči tadašnje Bijele nedjelje. Zato je i određen nadnevak 30. travnja.
Misa je slavljena u 18.00 sati i prisustvovali su brojni vjernici. Župnik je na početku sve pozdravio, predvoditelju zahvalio, a sve nazočne potaknuo da se svi molimo za našega Marka da ga Gospodin jednoga dana uzdigne na čast oltara. Pod sv. Misom posluživali su i čitali stolački ministranti, a pjevanje je animirao Dječji zbor „Modra rijeka“. Na sv. Misi nazočila je i „Udruga Marko Milanović“, čiji su članovi nakon Misnoga slavlja podijelili nagrade školarcima iz osnovnih škola Ravno, Stolac i Crnići, koji su se natjecali za najbolji literarni rad o Marku Milanoviću.
Udruga je skupa sa stolačkim župnikom u Župnom uredu održala kratak sastanak o planovima za ovu godinu.
Prenosimo propovijed koju je izgovorio vlč. don Mile.
Draga braćo i sestre!
Već sedmu godinu uzastopce, 30. travnja, okupljamo se ovdje u župnoj crkvi sv. Ilije Proroka u Stocu, kako bismo obilježili spomen na svjedočku smrt našega sumještanina i su-župljanina Marka Milanovića, mladića koji je davnih godina, za vrijeme osmanlijskoga zuluma, hrabro posvjedočio vlastitom krvlju:
– svoju katoličku vjeru u Isusa Krista, koja je u Markovu životu bila djelotvorna – najbolji primjer djelotvornosti Markove vjere jest njegov herojski čin davanja života;
– svoju ljubav prema Crkvi i bližnjemu, Markova je ljubav bila požrtvovna i nesebična i za prijatelje i za neprijatelje, a osobito za svoje mučitelje;
– svoju nadu u Uskrsnuće, koja je bila postojana, ustrajna i strpljiva i s kojom je – kako se uzdamo u Boga – izvojevao pobjedu i postigao spasenje (usp. Sol 1,2-3).
Okupili smo se ovdje sa zahvalnošću i ponosom u Gospodinu na našega Marka, koji je, vjerujemo, pravi junački uzor današnjim mladićima i djevojkama, kako se vjera proživljava i kako se za vjeru svjedoči. Ovdje valja napomenuti kako herojskom činu mučeništva, mora prethoditi krjepostan život, te čvrsta i živa vjera. Kako bi pojedina osoba bila sposobna i dostojna podnijeti smrt za vjeru u Isusa Krista, mora biti krjeposna i besprijekorna života. Primjerom izvanredna svjedočanstva i herojstva vjere, Marko je ostao vjeran do smrti i zato vjerujemo da ga je Bog okrunio vijencem života (usp. Otk. 2,10), prepuštajući Crkvi da ona kaže svoj pravorijek. Marko se pokazao dostojnim okruniti se palmom svjedoka vjere i zato nam svima može biti primjer kako i mi trebamo živjeti po vlastitoj katoličkoj vjeri. Marko nam je primjer:
- Po svjedočanstvu u vrhunskom stupnju iskazanu za istinu vjere.[1] Imao je on prilike i mogao se odreći i zanijekati svoju vjeru, ali on to nije učinio. Naprotiv, on je hrabro uzviknuo da je katolik i da se time ponosi. Njegov junački usklik Ja sam pravi katolik, jasno i glasno odzvanja hercegovačkim kršem gotovo 160 godina. Što godine više prolaze, jeka se njegova svjedočenja sve bolje čuje, a njegov nas život čini ponosnima i sretnima što je on jedan između nas, jedan od nas. Nije se zasramio svoje vjere, a kamoli je zatajio. Imao je on, velim, mogućnosti predomisliti se. Nuđeno mu je više puta. Ali on je ostao postojan u vjeri i ponavljao: Ja sam katolik, pak činite što oćete![2] Koliko je danas onih koji se radi sitnice posrame i odreknu svoje vjere? Često se dogodi da se poneki u društvu za kavom lako zasrame svoje vjere zato što većina drugačije misli. Pa tako se znaju olako oglušiti ili čak pridružiti onima koji vjeru napadaju i protive se nauku Crkve. Iz straha i obzira pridružuju se onima koji iz javnoga, političkoga, kulturnoga i društvenoga života žele izbaciti Isusa Krista i Crkvu. Marko takav nije bio, naprotiv, javno je posvjedočio vjeru u Isusa Krista i Katoličku Crkvu. Bio je radostan i sretan da može posvjedočiti svoju vjeru i vjeru svojih pradjedova i kao znak toga usta mu bijahu nasmijana, a tijelo neraspadnuto mirisalo i 40 dana nakon svjedočke smrti.[3] Marko nam time poručuje da ne budemo kukavice i licemjeri; ne odricati se svoje vjere iz straha da nas netko ne ismije i ne izruga. Nemoj se bojati biti to što jesi: katolik, sin i kći katoličkih roditelja, pripadnik Katoličke Crkve! Nemoj se sramiti svoga katoličkog identiteta i svoje hrvatske katoličke pripadnosti Stolici Svetoga Petra u Rimu!
- Primjer po radu i zauzetosti. Rad je temeljna dimenzija ljudskoga postojanja na zemlji. Bog hoće rad, koji je sastavni dio života i normalna ljudska aktivnost (Ps 104,23; Sir 7,15). Bog blagoslivlje rad i radnika. Isus je Krist za zemaljskog života bio radnik „drvodjelja, sin Marijin“ (Mk 6,3). Tako je i naš Marko bio revan i vrijedan radnik u marljivoj obitelji. Nije se ustručavao nikakva posla, pa ni najtežega. Nije provodio dane u dokolici i ljenčarenju. Svaki je posao rado prihvaćao i svom zauzetošću izvršavao. Bio je zemljoradnik. U znoju lica svoga škrtu je hercegovačku zemlju, već kao dvadesetogodišnjak i u Kruševu i na Sominama, obrađivao i plodove s nje ubirao. Tako je pridonosio svojoj obitelji da lakše podnese teška vremena svoje neimaštine i tuđe otimačine. Bio je i planištar. Ne samo za ljetne žege, kada se od zvjezdana više nije moglo izdržati na selu, a poljski radovi zgotovili, nego već potkraj travnja Marko bi se hvatao puta u planinu, gdje je orao zemlju i sve pripremio za doček planištara i planinki sa svojim stadima goveda, ovaca i koza… Upravo u izvršavanju svoga planištarskoga poslanja zatekla ga je milost svjedočke smrti. Neka primjer Marka radnika ohrabri i nas danas da se ne bojimo zasukati rukave i obrađivati ovu zemlju, te uzgajati domaće blago i tako pošteno od rada svojih ruku živjeti. Pojam korupcije i mita bijaše mu stran, a krjepost poštenja i čestitosti bliska i privlačna. Marko se isticao poduzetnošću i zauzetošću u svome radu. Vjerujemo kako je pred očima imao primjer sv. Josipa Radnika, na čiju uočnicu i prikazujemo ovo sveto Misno slavlje da Bog ubroji i Marka, radnika i svjedoka, u blaženike svoje na zemlji. Po zagovoru sv. Josipa Radnika, neka nam primjer Marka Milanovića – radnika, a pogotovo svjedoka vjere, bude putokaz kako se pošteno živi, radi i umire. Ne vjerujmo dokolici koja zavodnički obećava kruha bez motike. Prihvatimo se poštena posla i življenja, jer „vrijedan je radnik plaće svoje“ (Lk 10,7).
- Po hrabrosti do smrti. Marka je resila nevjerojatna hrabrost kako u duhovnom tako i u fizičkom pogledu. Nije se bojao ni kuke ni motike, a bio je u dobrim odnosima i s pravoslavnima i s muslimanima. Zato možda nije ni slutio da bi ga mogla iznenada pogoditi smrt za vjeru. Ali kada je došao taj trenutak, nije uzmicao niti se kolebao nego je još hrabrije ponavljao: Ja sam katolik! Nije naše suditi njegovu suputniku Peri koji po svome svjedočanstvu don Vidoju Maslaću, župniku u Prenju, nije pokazao te odlučnosti, uostalom Pero smo i ti i ja – toliko puta u životu. Ali Markov junački primjer možemo isticati i Bogu se moliti da proslavi Marka i čašću oltara. Marko je znao da je na pravom Putu, znao je da svjedoči pravu i jedinu Istinu i znao je da je naš život pravi život ako je dio Života Isusa Krista (usp. Iv 14,6).
Neka nas primjer svjedočenja za vjeru u herojskom stupnju mladića Marka Milanovića ohrabri da svakodnevno koračamo putom Isusa Krista protiv stranputica na ovoj zemlji, svakodnevno svjedočimo Istinu protiv obmana i laži ovoga svijeta te tako zadobijemo baštinu Života koju je Gospodin obećao onima koji čuvaju njegove zapovijedi.
[1] Katekizam Katoličke Crkve, 2473.
[2] Mučeništvo Marka Milanovića, prir. P. Milanović, Mostar, 2010., str. 154-155; 170-171; 178-179.
[3] Isto. Vidi također str. 183.
