KIUM, 2013-04-30
U utorak navečer, 30. travnja, u župnoj crkvi sv. Ilije proroka u Stocu, u nazočnosti većega broja vjernika, biskup Ratko Perić slavio je sv. Misu za blagopokojnoga Marka Milanovića, a koncelebrirao je nevesinjski župnik don Ante Luburić i stolački župnik don Rajko Marković, koji je izgovorio prigodnu propovijed, koju donosimo u cijelosti. Marko je rodom iz Kruševa, tadašnja prenjska, a sadašnja stolačka župa, a poginuo je 1859. godine u nevesinjskom kraju ostajući vjeran svojoj Katoličkoj Crkvi. Nakon sv. Mise biskup se sa svećenicima zaustavio u razgovoru s članovima privatne “Udruge Marko Milanović”, koja je sebi postavila kao cilj prikupljati povijesno gradivo vezano uz osobu Marka Milanovića.
Župnikov nagovor
Braćo i sestre, mi večeras po drugi put na ovako svečan način i na ovaj datum komemoriramo smrt Marka Milanovića, odnosno obljetnicu njegove svjedočke pogibije. Prošle 2012. godine sv. Misu za blagopokojnoga Marka na ovaj dan, 30. travnja, u 18.00 sati u našoj župnoj crkvi predvodio je naš biskup Ratko i uputio nam prigodnu propovijed o sv. krizmi koju je 1856. Marko primio i s njome sedam darova Duha Svetoga po rukama isusovca Vinka Basilea u Prenju, a Marka nam stavio za uzor te odredio 30. travnja kao dan komemoracije sretne smrti ovoga našega vjernika. Naime, prema očuvanim dokumentima drži se da je upravo svršetkom travnja 1859. godine Marko podnio svjedočku smrt na Jakomiru iznad Morina. Biskup je ovih dana bio službeno odsutan pa nije bio siguran da će stići do večeras u Stolac. Hvala Bogu, stigao je u posljednji trenutak i predvodi ovu sv. Misu, ali je ipak bio zaželio da župnik rekne nekoliko riječi u povodu ove važne obljetnice.
Mi se, braćo i sestre, nalazimo u Godini vjere koju je za čitavu Crkvu proglasio papa Benedikt XVI. U našim hercegovačkim biskupijama, po uputama našega biskupa, trajno se organiziraju razni susreti, programi, duhovne obnove, duhovne vježbe, kako po našim župama, tako i na razini naših biskupija. Sve se poduzima kako bi se naša vjera obnovila, ojačala, probudila, produbila, sakramentalno potkrijepila, te kako bi mnoga naša braća i sestre rasli u istinskoj vjeri i po njoj živjeli. Mi večeras obilježavamo smrt jednoga našeg župljanina koji je svoj život dao za Boga upravo iz ljubavi prema katoličkoj vjeri i Crkvi. Da nije Marko imao čvrste vjere koju je primio na sv. krštenju i potvrdio u sv. krizmi te proživljavao u svojoj obitelji i životu, on bi možda pokleknuo pred izazovom i strahom. Ali ta ga je njegova neslomljiva vjera hrabrila te je pred protivnicima svoje rimokatoličke vjere riječju posvjedočio i krvlju zapečatio svoju pripadnost Katoličkoj Crkvi. Zato ga se mi večeras s ponosom sjećamo obilježavajući njegovu obljetnicu smrti, divimo se njegovoj neustrašivosti i uzimamo ga za primjer svima nama kao hrabra svjedoka, a posebno našim mladima, koji se i danas također nalaze u raznim pogibeljima da ugroze ili izgube svoju vjeru.
Biskup u knjizi „Mučeništvo Marka Milanovića“ opisuje sam događaj hrabre smrti, prema dvama izvješćima don Vidoja Maslaća, dubravskoga župnika. Jedno je pisao bogoslovu Lazaru Lazareviću u Rim a drugo biskupu vjerojatno u Dubrovnik (možda i u Mostar). Kada je Marku bilo 20-ak godina potkraj travnja 1859. na brdu Jakomiru između Morina i Somina, neki je harambaša iz crnogorskih Banjana imenom Stevan sa svojom skupinom od „oko 70 ajduka“ (str. 183) presreo humske planištare: dva pravoslavca, kojima se imena ne navode, dva katolika – Peru Glavinića iz Moševića, sela gradačke župe, i Marka Milanovića iz Kruševa – i jednoga muslimana s Poplata. Hajduci su muslimana na mjestu pogubili. Od ostalih su tražili da se svojevoljno izjasne pravoslavnima, što su pravoslavni, naravno, odmah i učinili. Pero, pobojavši se za vlastiti život, i sam se predstavio pravoslavcem. I bio je oslobođen. On je o svemu ovome kasnije pripovijedao. A mladić Marko odvažno je posvjedočio: „Ja sam pravi katolik“ (str. 154). Krvnik ga tada stade nagovarati da kaže da je pravoslavac, pa da će mu poštedjeti život. A Marko neustrašivo dodade: „Ja sam katolik, a vi činite što hoćete“ (str. 156). Ovo je veličina, pred kojom se stoji s ponosom. Ne može Marko mijenjati vjeru prema nečijemu nasilju i hiru. I komiti su u svome naumu bili uporni i sabljom mu odsjekli glavu na spomenutom mjestu na planištarskoj stazi na putu prema Sominama, gdje je Milanovićevo imanje od pamtivijeka.
Čitajući rečenice posljednjega trenutka Markova života, javlja nam se osjećaj istinskoga poštovanja i divljenja. To je mladić od 20-ak godina, upravo ušao u punoljetnost, pa ne bi se netko začudio da se malo i drukčije ponio: još je mlad, u tuđu mjestu, pred njim 70 naoružanih ljudi do zuba, sablje im u rukama, možda i pripiti, viču, prijete. S druge strane pet mladih muževa ili mladića, gotovo golobradih, dobroćudnih, bezazlenih. Poslali ih ukućani da vide je li zemlja spremna za oranje i sjetvu, gone pred sobom volove, a na konje natovarili svoje potrepštine.
Pripremili su ih sigurno roditelji pričom da se svašta događa na putu, pa da se čuvaju, a pogotovo njih su petorica, pa ako i iskoči pred njih kakav pljačkaš, opet su jači oni, samo neka se drže zajedno. Ali tko je očekivao da će ih presresti 70 pljačkaša. Nije se teško uživjeti u planištarsku situaciju, kada su se na planinskom klancu našli goloruki, nasuprot 70 isukanih sabalja kojima hajduci zveckaju samo da ih što više uplaše. I sada dolazi harambašin beskompromisan zahtjev: Ili se priznajte pravoslavcima ili ćemo vas sve pobiti, a vaše blago otjerati. Stao Marka na Jakomiru ponosno ispred harambaše Stevana kao Ivan Krstitelj u dvorištu kralja Heroda. Stevan iza sebe ima 70 sabljonoša, a Marko nema nikoga do Boga milosnoga na nebesima. Kada vidje kako se društvo prestravilo i kako popusti i Pero, u njemu se pojavi vjernički ponos, u njegovu krv uđe nadnaravna snaga Duha Božjega kao u Davida kada je ugledao gorostasna Golijata, probudi se u njemu neustrašiva vjera koja mu dade sigurnost, kao da se sjetio one Isusove: „Ne budite zabrinuti kako ili što ćete govoriti. Dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti. Ta ne govorite to vi, nego Duh Oca vašega govori u vama!” (Mt 10,19-20). Čitatelj ima osjećaj da je Marko, nakon svega što se pred njim dogodilo, zauzeo poseban stav, a podigao neustrašiv glas te rekao harambaši uzdignuta čela i prodorna pogleda: Ja sam katoličke vjere, a ti čini što si naumio!
Budući da u povijesti spasenja nema ništa što bi izmaknulo Božjoj kontroli, tako i naš Marko nije slučajno proboravio kroz sve ovo vrijeme u rimskom arhivu više negoli u našem privatnom čašćenju. Možda nam upravo danas u ovim vremenima treba ovakav primjer koji trebamo otkriti i vrjednovati. Na nama je sada obveza da nastavimo duhom slijediti Marka, da njegove vrline u svoj život ugrađujemo, da ga i drugima preporučujemo. Ovaj je vjernik, svjedok vjere, na putu naših priznatih hrvatskih mučenika Alojzija Stepinca, Nikole Tavelića i Marka Križevčanina. Mi se molimo da Bog providi da ovaj naš svjedok vjere bude jednom priznati sluga Božji.
Kako bismo bili sretni kada bi Sveti Otac jednoga dana našega Marka proglasio blaženim. Ali Sveti Otac ne može to učiniti bez naše pomoći. A da bi se to i dogodilo, trebamo moliti na tu nakanu: Bože, daj da nam naš Marko jednoga dana zasja na tvome oltaru! I ne samo da molimo na tu nakanu, nego uputimo svoje molitve Bogu da pogleda na Markovu žrtvu te nam dadne duhovnih zvanja u našim hercegovačkim biskupijama.
Naš je biskup prošle, 2012. godine, osnovao Djelo za duhovna zvanja u koje su se iz naše župe uključile 344 osobe, a među njima najviše mladih. Bogu hvala! Možda je i u Marku tinjalo svećeničko zvanje, to samo Bog zna, jer svakako nas zadivljuje njegova tako jaka vjera, a ona se nije mogla izgraditi bez jake unutarnje duhovnosti, koju je Marko sigurno razvijao. A da je imao tko otkriti to zvanje, možda bi i Marko pošao stopama časnih duma Trebinjske biskupije. Naš Biskupski ordinarijat iz Mostara razaslao je po župama Molitvu za duhovna zvanja pape Benedikta XVI. Molimo ovu molitvu zajednički u svojim obiteljima, a izmolit ćemo je na kraju ove sv. Mise i obećajmo da ćemo je svake nedjelje prije završnoga blagoslova svi u crkvi moliti da Bog dadne obilje duhovnih zvanja svećeničkih i redovničkih, a redovničkih i ženskih i muških.
Don Rajko Marković, župnik