KIUM, 2014-04-30

Po treći put, od 2012. godine, u župnoj crkvi sv. Ilije proroka u Stocu, 30. travnja u 18.00 sati, okupila se vjernička zajednica na slavlje sv. Mise u kojoj se misnik s vjernicima moli za plemenitu dušu svjedoka vjere Marka Milanovića, dičnoga sina ove Crkve i naroda, da Trojedini Boga dadne svoj božanski znak da mu bijaše mila Markova žrtva te nas povede putom za otvaranje postupka za crkvenim proglašenjem blaženim, kako bismo ovo divno svjedočanstvo vjere mogli častiti i na oltaru. A Bog, bogat milosrđem, najbolje će u svojoj providnosnoj rasporedbi odgovoriti na molbe u našim ljudskim i crkvenim potrebama, rekao je na početku sv. Mise predvoditelj slavlja don Željko Majić, generalni vikar naših biskupija, te pozvao sve vjernike da u sv. Misi, ali i svagdanje mole na ove nakane. Svima je prenio pozdrave i blagoslov mjesnoga biskupa Ratka Perića koji je prošle dvije godine na ovom istom mjestu i u isti dan slavio sv. Misu na ove nakane, ali i nakane Crkve, zajedno s okupljenim vjernicima molio i svoju im pastirsku riječ uputio. Ove je godine istoga dana bio u Sarajevu na otvaranju spomenika svetomu Ivanu Pavlu Drugomu, Papi.

Na Misi je sudjelovalo preko stotinu vjernika, dvadesetak ministranata, petnaestak pjevača te članovi građanske udruge Marko Milanović. Sve njih, zajedno s voditeljem, na početku sv. Mise pozdravio je mjesni župnik don Rajko Marković.

Po završetku sv. Mise, članovi Udruge u Pastoralnom centru stolačke župe održali su svoju redovitu godišnju skupštinu kojoj su u jednom dijelu prisustvovali don Rajko i don Željko, hrabreći skupinu u njihovim nastojanjima i zahvaljujući im na svemu do sada učinjenom kako bi se ime ovoga svjedoka vjere otelo zaboravu i milošću Božjom približilo oltaru.

Propovijed generalnoga vikara

Poštovani i dragi župniče don Rajko,

dragi vjernici!

Iako je, vjerujem, većini od vas ovdje na molitvu sabranih poznavanje svjedoka Marka Milanovića veće od moga znanja, dopustite mi da na početku ove prigodne propovijedi podsjetim na ovaj privlačni mladenački lik u kojem se Ljubav Kristova razvila do te mjere da ga od nje nije mogla rastaviti nikakva nevolja, tjeskoba, progonstvo, glad, golotinja, pogibao, mač. Jer biti katolik, znači poradi njega biti ubijan dan za danom i biti spreman kao janje za klanje. A svemu tomu daje snagu istina velike pobjede: u svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi (usp. Rim 8,35-37).

Marko je rodom iz Kruševa, onda prenjska a od 1863. stolačka župa. Rodio se 1837. i po tadašnjem običaju kršten odmah nakon rođenja. Može se razumno pretpostaviti da je sakramente sv. ispovijedi i prve sv. Pričesti primio u djetinjoj dobi, a krizman u velikoj krizmi 1856. koju je u dva navrata, 12.-15. veljače i u svibnju, podijelio apostolski pohoditelj, talijanski isusovac p. Vincenzo Basile. Marku je tada bilo 19 godina. O tom činu vizitacije i podjeljivanja sakramenta potvrde otac Basile ostavio je svjedočanstvo: „U tri dana koja sam proveo među njima, podijelio sam sakrament krizme za 650 pripravnika koji su me ganjivali do suza, gledajući ih kako se kao rajski anđeli približavaju, pobožni i prožeti uzvišenošću onoga spasonosna sakramenta koji su primali“.

Mučenički je pogubljen krajem travnja 1859. godine. Odlučili smo se za ovaj datum jer nas na to potiče tadašnji dubravski župnik don Vide Maslać koji piše dubrovačkom biskupu: „Godine 1859. na svršetku mjeseca travnja“. Dogodilo se to na brdu Jakomiru iznad nevesinjskih Morina. A je li trebalo biti tako? Ljudski govoreći, nije. Mogao se Marko spasiti za ovaj svijet upravo kao i njegov suputnik iz Moševića, Pero, koji se bez velika oklijevanja, da bi spasio glavu, odrekao i zemaljskoga očinstva i crkvenoga materinstva. Veli: Ja sam sin „Tripka Brstine iz Gornjega Hrasna“, dakle pravoslavac. Nagrada: ovozemaljsko lutanje s poputninama kruha, ruha i pokrivača za hladne planinske i najvjerojatnije besane noći. Jer, kako mirno spavati, a sve ono zanijekano sveto dolazi pred oči?! Marko je imao milost da ne ide tim putom lutanja i životne stranputice. Ako je Jakomir moj vrh Kalvarije, neka mi bude: „Ja sam pravi katolik, a vi činite što hoćete!“ I učiniše: „krvoša“ zamahnu sabljom i odsječe mu glavu. Na proljetnu travu pade mrtvo tijelo od glave odvojeno, a duh se vinu te se kao „rajski anđeo“ pokaza pred Licem Oca nebeskoga.

Čitajući kratko ali jezgrovito izvješće o ovom svjedočanstvu koje je opisao župnik don Vide i u formi pisma uputio dubrovačkom biskupu, ali i bogoslovu Lazaru Lazareviću u Rim s nakanom da ovo blistavo svjedočanstvo vjere dođe i do vatikanskih ureda i kardinala, jednostavno je nemoguće ne uprisutniti slike Kristove kalvarijske patnje: Judina izdaja, Petrova zataja, Pilatova presuda, mučiteljski bič i kruna, krvnički čekić i čavli. Oslobođen primisli Judine izdaje i Petrove zataje, naš Marko poput mladoga Stjepana, đakona i prvomučenika, čvrsto stoji pred svojim protivnicima koji ne mogoše odoljeti hrabrosti i Duhu kojim govoraše: Ja sam Katolik! Iako je Peru zahvatila slabost zataje radi spašavanja vlastite glave, ne smijemo biti prestrogi suci Peri koji je, očito poput imenjaka mu sv. Petra gorko zaplakao i zbog zataje iskreno se pokajao. Da nije tako, odakle bismo znali za hrabro držanje i mučeničko umiranje našega Marka. Slikoviti opis samoga čina ispovijedi i mučeništva mogao je doći samo od živoga svjedoka, a to znači od suputnika Pere. Don Vide i piše: „Tako nam prikazivaše Glavinić, koji je bio pušten s drugim odjeljenicima“ (Mučeništvo Marka Milanovića, Mostar, 2010., str. 156). Vjerujemo da je sa suzama u očima i bez pijevčeva pijeva govorio o svojoj malenosti i sigurno se ispovjedio od svoga odreknuća, a isticao Markovu veličinu i planištarima i samomu don Vidi. Stoga vjerujemo u njegovo kajanje i u ovoj svetoj Misi i za njega Božje milosrđe molimo. Kao što molimo Božje milosrđe i za sve one koji su sudjelovali u Markovu ubojstvu.

Ne znamo koliko je Marko poznavao Bibliju i istine vjere Jedne Svete Katoličke i Apostolske Crkve, jer ne možemo prodrijeti u duh ondašnje kateheze i moć usvajanja vjerskoga znanja na razini razuma. Ali znamo da je sve što je spoznao, njegovo mladenačko srce zahvatilo i neustrašivim ga i pred krvničkim mačem učinilo. Svima koje uzljubi i kalvarijskom smrću i slavnim uskrsnućem otkupi, Isus je obećao: “Kad vas budu vodili na izručenje, ne brinite se unaprijed što ćete govoriti, nego govorite što vam bude dano u onaj čas. Ta niste vi koji govorite, nego Duh Sveti. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen” (Mk 13,11-13). Marko je ustrajao do kraja! Dana mu je milost ustrajnosti i govora – ispovjedna priznanja: Ja sam Katolik, a vi činite što vas volja! Ustao je brat na brata, kršćanin na kršćanina. Ruka jednoga krvnika odsjekla je glavu Marka mučenika, ali mu je priskrbila vječno spasenje. Duh Sveti, kojega je u sakramentu potvrde samo tri godine prije toga primio u punini njegovih darova, u njemu se očitovao: Ta niste vi koji govorite, nego Duh Sveti! On mu je dao i mudrosti i jakosti i straha Božjega.

Draga braćo i sestre koji ste okupljeni na ovo sveto Euharistijsko slavlje i komemoraciju smrti svjedoka vjere Marka Kruševljanina! Prije svjedočke smrti Marko je više puta neustrašivo pred isukanim mačem pred svojim očima pred drugima potvrdio da je Katolik. Što je tom svojom životnom ispoviješću poručio svojim mučiteljima i nama danas?

– Ja sam Katolik, jer sam potpuno pritjelovljen zajednici onih koji, imajući Kristov Duh, prihvaćaju cjelovito njezino uređenje i sva sredstva spasenja u njoj ustanovljena te se u njezinu vidljivu ustrojstvu združuju s Kristom koji njome upravlja po Vrhovnom svećeniku – Papi i biskupima, kako me je poučio na vjeronauku Dumo i uči Katekizam moje Crkve.

– Ja sam Katolik koji sam darom roditelja svoju vjeru od Boga u krštenju milosno primio, Pričešću je hranim, ispovijeđu čistim, krizmom jačam, djelima potvrđujem, u obiteljskom i crkvenom ozračju njegujem! I nikada je ne bih – a da ima teških trenutaka, ima – za zemaljske pogodnosti izdao ni prodao!

– Ja sam Katolik koji je spreman i pred Harambašom i pred stotinu hajduka, pred vijećima i u zakonodavnim skupštinama, na ulici i na radnim mjestima svoju vjeru ispovijedati i opredijeljenost za Božji zakon i njegovo Evanđelje životno očitovati, a ne kukavički zbog sitnih i vremenitih ovozemaljskih interesa za slabom se većinom povoditi i zlu priklanjati i svojom neistinitošću vjerskoga života zlo u svijetu uvećavati!

– Ja sam Katolik koji je spreman, ako se to od mene traži, i vlastiti život za svoju vjeru u Isusa Krista i u njegovu Crkvu položiti!

Evo, moja braćo draga, poruke svjedoka vjere Marka Milanovića – Katolika! Zato i neminovno pitanje: Kakav sam ja katolik? Jesam li ja katolik Markova kova?

Dok u molitvama njegovu životnu žrtvu pridružujemo Kristovoj jedincatoj otkupiteljskoj žrtvi, zazivajmo Boga, Spasitelja svih ljudi, da pogleda na Markov dar istinskoga življenja vjere onako kako su mu je prenijeli oci i praoci, i kako nas sve uči Kristova, Sveta, Katolička i Apostolska Crkva, a koju je Marko svojom mladenačkom krvlju svjedočki zalio. Od ovoga većeg svjedočanstva nema! Amen.