U „Godini obitelji“ nakon dekanatskih i župnih susreta i obnova zajedno s don Nikolom Menalom, odluka je pala da povedemo jedno hodočašće bračnih parova u Rim i u Italiju. Prijavilo se 20 bračnih parova, 14 putem župnog ureda Stolac i 6 iz Studenaca, jedna djevojka, dva vozača, službeni vodič i nas dvojica svećenika. U svemu 46 osoba u autobusu “Autoprijevoza” iz Mostara.
Hodočastili su:Vinko i Marica Jerinić, Ante i Šima Raguž, Šćepo i Branka Raguž, Miho i Draga Vukić, Ljubomir i Marija Milinković, Dalibor i Svjetlana Jerinić, Mile i Danica Butigan, Ante i Anica Krešić, Zoran i Melanija Prce, Ivo i Davorka Marić, Marijo i Marijana Šutalo, Martin i Ruža Šimunović, Mile i Angela Perić, Dragan i Anđelka Vukić, Miho i Karmela Ivanković, Žarko i Nada Keža, Ivan i Ljuba Milićević, Ivica i Anita Džajo, Franjo i Albina Bijakšić, Ivo i Rada Šandrk, Anita Prlić, Tomislav Krstičević, Vlado Zorić, Božo Bošnjak, don Nikola i nižepotpisani.
Polazimo iz Stoca i Studenaca 17. lipnja po podne. Društvo veselo i raspoloženo. Odmah se razabire da će atmosfera biti ugodna. Iz Splita trajektom krećemo prema Ankoni, vožnja morem, nekima prvi put, također ugodna. Večernja molitva na brodu, krunica, litanije, duhovne pjesme, sve kao da smo u crkvi.
Ujutro smo u Ankoni, polazak u Loreto, najpoznatije talijansko Gospino svetište. Odmah od početka bilo je jasno da će ovo biti, uz izlet i odmor, duhovna obnova ili vježbe za sve nas koji smo se odlučili tjedan dana prošetati svetim mjestima Italije i Rima. Kad vodič rekne nekoliko službenih graditeljsko-kulturnih podataka, svećenici nastave u međusobnu popunjavanju o duhovnom značenju dotičnoga mjesta u povijesti i sadašnjosti.
Loreto! Što je Lurd za Francusku, Marija Bistrica za Hrvatsku, Hrasno za nas, to je Loreto za Italiju. Za vrijeme Križara Gospina je kućica 1091. god. prenesena na Trsat, a odatle u Loreto. Poseban je osjećaj u svima ulazak u Gospinu kućicu. Molitva, pjesma, a litanije lauretanske baš su tu prvi put izmoljene i po njima dobile takvo ime (Loreto, lat. Lauretum). U jednoj od pokrajnjih kapelica slavimo sv. Misu u kojoj smo dali oduška i srcu i grlu. Svi smo aktivni, javljaju se dragovoljno čitači, predmolitelji, pjevači, koji možda do sada i nisu baš posebno bili aktivni u svojim župama, ali ovo je nešto drugo. Pokazujemo Hrvatski zavod gdje su se gotovo 300 godina (1580.- 1860.) školovali i svećenici Trebinjske biskupije.
Idemo u Asiz, svetište sv. Franje. Posjećujemo njegov grob i crkvu. Izvan crkve u jednom prolazu nalazi se kip sv. Franje kojemu su u desnoj ruci golubovi savili gnijezdo i tu se trajno izmjenjuju ležeći u gnijezdu. Tu je i Porcijunkula, crkva Gospe od anđela, u kojoj se nalazi mala crkvica u kojoj je sv. Franjo pisao pravila-regule za svoj Red.
Rim. Iz Asiza dolazimo u večernjim satima u “Domus Croata”, gdje nas dočekuje osoblje Doma na čelu s Tonkom Pandžić, osobom koja je u sve upućena. Poslije ukusne večere razgovor je ugodni u komotnom dvorištu. Potom krenu i pjesma, kolo, bećarac, pravi domaći ugođaj u svome Domu u Rimu. Don Nikola ugovara plan za sutra. Polazimo u Vatikan, gdje bi trebalo ostati mjesec dana da se barem nešto vidi. Don Nikola je nametnuo dobar tempo, a obuli smo laganu obuću, opasali bokove torbicama, da se lopovi previše ne vesele, te put Vatikana. Trg Sv. Petra – mnogima je prvi put. Veličanstven dojam, odmah mali milijun pitanja: Gdje je Papina soba? Odakle se Papa obraća narodu? Koliko ovdje može stati naroda? Može li milijun? Je li ova voda za piće? Gdje Papa slavi Misu? Gdje je grob pokojnoga Pape?… Polako, Bog vas pomogao, ne bi trojica naodgovarala što jedan pita. Ali nije se ni čuditi, ipak smo u Centru svijeta, a svoji na svome jer u Crkvi Božjoj nema stranaca. Gledamo svi prema Papinoj sobi, a neki zapjevaše: Svetom Ocu pozdrave ću dati, da ga uvijek Božja milost prati. Uto k nama sve ono što razumije hrvatski, pa i jedna Ciganka koja prosi. S Trga odlazimo u baziliku sv. Petra, velika kao dva nogometna igrališta. Zastaje dah pred svakim detaljem ljudske mašte i rada. Odosmo na grob blagopokojnog pape Ivana Pavla II. Tu se spontano klekne i u tišini moli. Jedan hodočasnik reče: “Samo mi je ovo bila životna želja”. Poslije pođosmo na kupolu. Iako onaj ne smije na visoko, onomu se manta, onu bole noge, ali kad je kupola u pitanju, sve je pošlo. I kad smo se popeli, svi vele: “Ovo se nije smjelo propustiti”. Vidik puca na sve strane Rima i Italije. Poslije smo pohodili crkvu sv. Ivana Lateranskog, svete Stube, po kojima se, kako predaja hoće, popeo Isus do Poncija Pilata. Hodočasti se na koljenima. Pusti se i pokoja suza, jer na svim mjestima uprisutnimo biblijsko-povijesni trenutak. Posjetismo Krstionicu, katakombe sv. Kalista, gdje smo služili sv. Misu. Tu smo imali razmatranje, prisjećanje na prva tri stoljeća kršćanskih progona; ali “krv mučenika sjeme je kršćana”, ne možeš ti protiv Boga. Vraćamo se u Dom obogaćeni vjerom i poviješću, ponosni na svoju pripadnost svetoj Crkvi Katoličkoj.
Sutradan, srijeda, u znaku smo audijencije s Papom. Obići ćemo mi taj dan dosta crkava, fontana i trgova, ali Papa je Papa. Okupili smo se na Trgu sv. Petra, kad eto ti našega don Pere Raiča s ulaznicama za audijenciju. E lijepo li je vidjeti svoga u dalekom svijetu, Bože tebi hvala. Ide don Pero k nama, raširio ruke ko Papa. Mi pljesak. Upitasmo se s njim te u Pape. Uhvatio se red – kilometar. Bojimo se hoćemo li ući. Kažemo onomu jednom Papinu stražaru da nas je poslao don Pero Raič. Pokaza nam rukom: “ovuda”. Te mi u dvoranu Pavla VI. oko 7000 duša. Pjeva se, moli. Naiđe i biskup Komarica, a mi: Biskupe! Biskupe! Nije nas ragistrirao, kaže da mu je bilo žao. U tome i Papa. Taj se osjećaj ne da opisati: poklici, suze, pjesma, što komu srce kazuje. Mi smo svi osigurani hrvatskim zastavama, pripremila nam ih Tonka u Domu. Nakon obraćanja velikim narodima, nas je Papa osobno pozdravio na hrvatskom jeziku: “Srdačno pozdravljam sve hrvatske hodočasnike, a posebno bračne parove iz župa Stolac, Studenci i Mostar. Hvaljen Isus i Marija!” Kad je to Papa rekao, skočili smo se, podigli zastave. Svi u dvorani gledaju prema našoj skupini, a mi u pjesmu: “Vivat Croatia… živjela Hrvatska. Vivat Papa…, živio Papa”. To je bio najdirljiviji trenutak. Izazvali smo aplauz čitave dvorane, a od Pape poseban blagoslov. Poslije smo otišli u Zavod sv. Jeronima gdje nas je srdačno dočekao don Željko Majić, vicerektor. Don Željko nas je primio u crkvi, počastio u Zavodu, a svima podijelio uspomene iz Svetoga Jeronima. Naglasio je da je tu 12 godina bio rektorom i naš biskup Ratko. Prošli smo pokraj mauzoleja-groba cara Augusta, koji je zarastao u draču i kupinu, a nekada bio “bog“ i batina Rima. A oni koji su za vrijeme rimskih “bogova” bili mučeni, danas na grobovima imaju cvijeće i svijeće; milijuni vjernika mole i ne daju da padnu u zaborav. Kad si ti Božji, onda ni Bog ne dopušta da budeš zaboravljen. Navečer nas dvojica svećenika susretosmo se s našim svećenicima u Domu: don Pero Raič iz Državnoga tajništva, don Željko Majić iz Zavoda sv. Jeronima, don Dražen Kutleša s Kongregacije za biskupe i don Stipe Gale koji je na postdiplomskom studiju filozofije. Don Pero svima donese krunice što ih je Papa blagoslovio i poslao za sve nas, opet jedno ugodno iznenađenje.
Sutradan opet u Vatikan: Vatikanski muzeji. Zatim Sv. Marija Velika, Sv. Petar u okovima (Michelangelov Mojsije), Koloseum, Rimski forum, Kapitolij, crkva sv. Marije – grob posljednje bosanske kraljice Katarine, Venecijanski trg, Oltar domovine…Gledam one bračne parove kako mole, kleče, slušaju; a kad su vani svi se drže za ruke. Velim im u autobusu: “Kako vas je lijepo gledati kako se držite za ruke”. Na to će Žara: “E ne bih ti, velečasni, ovako s njom prošao kroz Ljubuški za nova mercedesa”. Opet povratak u Dom, Misa, večera i spremanje.
Ujutro rano krenusmo u Padovu. Posjećujemo dva svetišta: Sv. Leopolda Mandića, gdje slavimo i sv. Misu, i Sv. Ante Padovanskoga, omiljenoga sveca i u Hercegovini.
Odlazimo u Veneciju, tu nas dočekuje opet naš svećenik don Ivan Kovač, student kanonskoga prava, koji nas provede kroz mnoge ulice i trgove veličanstvena grada.
Noćenje u Lido di Jesolo i ujutro polazak u Trsat, odakle je ono Gospina kućica prešla u Loreto. Slavimo sv. Misu i razgledamo svetište. Polazak kućama. Obogaćeni, puni lijepih doživljaja, svi se izmjenjujemo za mikrofonom i govorimo svoje dojmove. E to treba čuti. To se ne da prepričati što su sve ljudi duhovnoga i lijepoga vidjeli i doživjeli na ovom hodočašću. Sretno stigosmo svojim domovima. Hvala Bogu na daru!
Don Rajko Marković