U nedjelju, 14. travnja 2013. sv. Misom u 11,00 sati, u Stocu je svečano i dostojno obilježena 30.-ta obljetnica smrti pok. don Anđelka Babića, dugogodišnjeg stolačkog župnika. Sv. Misu je predvodio, nedjeljnu propovijed puku uputio i prigodno slovo o pokojniku održao stolački župnik don Rajko. Puna crkva puka Božjega. Pod sv. Misom su pjevali pjevači iz don Anđelkovog vremena, pod vodstvom s. M. Gracije Akmadžić, koja je u to vrijeme službovala u Stocu, a za ovu prigodu došla iz Makarske. Poslije sv. Mise župnik je s domaćim časnim sestrama Slavom i Alojzijom sve nazočne u crkvi pozvao na prigodni domjenak u župnu dvoranu uz ugodan razgovor i druženje. U ovu organizaciju uključili su se mnogi župljani što je za svaku pohvalu. Župnikovo prigodno slovo o pokojniku donosimo u cijelosti.
Don Anđelko Babić ( 1918. – 1983. )
S t o l a č k i župnik ( 1947. – 1980. )
Ove se godine navršava 30 godina od smrti don Anđelka Babića, 33-godišnjeg stolačkog župnika i prvog župnika u mostarskoj katedralnoj župi. (U Stolac došao u 29.-oj godini života, a umro u Mostaru u 65.-oj godini života).
Don Anđelko je rođen u župi Gradac 17. kolovoza 1918. od oca Tadije i majke Ruže r. Lazarević Janjić. Travničku gimnaziju i sjemenište pohađao je od 1930. do 1938., a bogosloviju u Sarajevu od 1938. do 1943. god. Za svećenika Trebinjsko-mrkanske biskupije zaredio ga je nadbiskup Ivan Šarić u Sarajevu 29. lipnja 1942. Mladu misu slavio je u Sarajevu 5. srpnja 1942. Za mladomisničko geslo uzeo je rečenicu: “Da se dostojiš u svetoj nas službi svojoj potkrijepiti i uzdržati. Molimo Te, usliši nas!” Od 1943. god. bio je tajnik mostarsko-duvanjskog biskupa Petra Čule. Službovao je 1945. god. u Zagrebu u Nadbiskupskom arhivu, zatim kao kapelan u Kašini kod Zagreba. Imenovan je 1946. župnikom Graca, a 1947. god. župnikom Stoca. Povjerene su mu i župe Prenj – Dubrave i Rotimlja sve do 1950. god., a pastoralno se skrbio i o župi Trebinje do 1969. Župnikom i dekanom Stoca ostao je do 1980. god. kad ga je biskup Čule imenovao katedralnim župnikom u Mostaru. Umro je 14. travnja 1983. u župnom stanu u Mostaru. Pokopan je u rodnom Gracu u groblju kod crkve.
Don Anđelko je župnikovao u Stocu 33 godine, godinu više od don Lazara Lazarevića (1867.-1899.) Župu je ispočetka uglavnom obilazio pješice i na konju. God. 1957. nabavio je motor, a 1967. god. automobil. Uz pastoralni rad, koji je bio vrlo težak, nije zanemario ni druga područja djelovanja. Na Ilindan 1965. god. zazvučale su mu prve orgulje u crkvi, koje su u Domovinskom ratu posve uništene jer je granata pala točno na njih na koru. God. 1967. blagoslovljena je nova kuća za časne sestre milosrdnice, a na Novu godinu 1977. biskup je posvetio novi olatar okrenut prema narodu. Za njegova vremena podignuta je kapelica na Komanju Brdu, nova kapelica u Kruševu, oltarišta u groblju na Udori, Boljunima i Ćorama. Razvio je plodan pastoralni, a naročito katehetski rad. Držao je vjeronauk po selima i u crkvi, vjeronauk za srednjoškolce. Bio je točan i savjestan u svećeničkoj službi. Obnašao je također dekanatsku službu i stekao titulu monsinjora. Bio je jedno vrijeme tajnik i savjetnik biskupa Čule. Bio je poznat kao vrstan govornik i kateheta. Pisao je propovijedi koje je objavljivao u časopisima i katoličkim listovima. Poslije smrti objavila mu je Crkva na kamenu 3 knjige propovijedi. Prvo je tiskana knjiga s naslovom “Iziđe sijač”, 1985., zatim “Zemlji suhoj, bezvodnoj!” 1985. i “Zmije i golubovi” 1986. god.
U kakvim je prilikama živio i radio, možda će najbolje pokazati i nekoliko izvadaka iz župne kronike koju je on vodio. Piše župnik. U 1953. god. dogodio se zanimljiv događaj. Krizmu je obavio Presv. g. Msgr. don Andrija Majić, biskupov izaslanik, na 5. srpnja 1953. Krizmalo se 293 djece. Dva dana pred krizmu morao sam otići na vojnu vježbu. Nisam mogao biti kod krizme. Ipak sve je bilo u redu savršeno iako tu nije bio župnik. Natalitet zabrinjava. U 1953. krštenih 46, umrlih 36, vjenčanih 14. Rat je uništio cijele generacije. I to one najvitalnije! Kako će se još dugo osjećati posljedice, a svakako je natalitetu nešto kriva i bijela kuga.
Na Veliki Petak – 16. IV. 1954. susnježica i kiša. Prilično hladno. Ipak puna crkva naroda. Ljubljenje križa trajalo 2 i pol sata. Svi sveti 1954. Dan vrlo lijep, što je rijetkost za ovo doba godine. Naroda dosta, puna crkva i malo pred crkvom. Međutim narod Bjelojevića i Burmaza i tada – kao i inače često – otišao u Hrasno.
Dana 15. III. 1955. Vraćeno nam je električno svjetlo u Župni stan – na trošak Električnog poduzeća. Time su nam ispravili nepravdu nanesenu prije 8 godina. Naime 1947. početkom listopada oduzeli su nam svjetlo i tek sad vratili.
U župnu kroniku unijet ću i jedan osobni doživljaj, ne radi sebe, nego da budući čitatelj može lakše predočiti sebi duh vremena u kojem živimo. Pritisnuli su nas nerazmjerno visokim porezima, nesnosnim teretima. Radi toga sam imao mnogo glavobolje. Jednom dođoše da popišu stvari za oduzeti. Popisali mi kravu, sat, nalivpero. S time u vezi idoh dvaput u Porezni ured. Tamo sam s namještenicima debatirao. Možda sam u debati štogod i oštrije rekao. Razumljivo, bilo mi je za nevolju. Među činovnicima u uredu nalazio se i jedan koji nije vodio sa mnom debatu, nego je samo slušao. A kad sam otišao, ovako je stvar komentirao: “Da mi je samo pola sata četerdeset pete ja bi s njim lako razgovor svršio”.
26. VII. 1956. U oči sv. Ane posjetili smo Don Stjepan Batinović i ja naše župljane po planinama i održali sv. Misu u kapeli u Ulogu. Skupilo se sa planina oko 150 osoba i vrlo pobožno prisustvovali sv. Misi i štoviše pod Misom pjevali crkvene pjesme.
1. XI. 1957. naš preuzv. Ordinarij Dr. Petar Čule dobio konačnu slobodu. Prije toga, već početkom ove godine stigao je u svoju rezidenciju u Mostaru, ali samo na uvjetni otpust. I to ograničenje otpalo je današnjim datumom.
Eto ove slike i prilozi pokazuju u kakvom su okruženju živjeli i naš biskup i naši svećenici u ono vrijeme. Don Anđelko je djelovao u teškim poratnim vremenima ali je bio neslomljiv, držao je do sebe, a i drugi su držali do njega. Bio je svećenik na svom mjestu. Bio je stup i orijentir hrvatskom katoličkom puku ovoga kraja, kao što su to bili i mnogi svećenici onoga vremena. Prije svoje smrti jasno je izrekao sljedeće riječi jednome svećeniku: “Zapamti i svjedoči! Nikada nisam izdao svoj narod niti svoju vjeru, a bio sam u teškim iskušenjima u svezi s tim.” Neka njemu i svim našim pokojnim dumama, koji su djelovali u ispaćenim našim biskupijama, Gospodin podari mjesto u nebeskim dvorima.
Don Rajko Marković, župnik
