28. studenoga 2008. | zupni objekti
Časne sestre u stolačkoj župi
Od samog osnivanja župe Stolac može se prepoznati nakana dubrovačkih biskupa i domaćih svećenika da se osnuje škola za katoličku djecu u Stocu. Godine 1856. vizitator ove biskupije o. Basile piše u svom izvještaju: “Župnik bi mogao stanovati u Stocu te bi mogao otvoriti školu za tamošnju mnogobrojnu djecu.” A biskup Ćubranić je pravio i pomagao župnu kuću u Stocu s namjerom da se tu nastane “milosrdne sestre”. To se nije ostvarilo zadugo. Nakanu da se nastane časne sestre u Stocu pokušava ostvariti u ime stolačkih katolika Silvije Muruara, direktor hrvatske banke u Stocu koji moli časne sestre Predragocjene Krvi Isusove iz Banja Luke da se nastane u Stocu radi školstva. To je bilo 1927. Nije se ostvarilo, vjerojatno zbog stambenih problema koji nisu bili ostvareni u to vrijeme.
Dolazak sestara
Prve četiri sestre sv. Vinka Paulskog (milosrdnice) došle su 11. XI. 1936. raditi kao bolničarke u novootvorenu banovinsku bolnicu. O njihovom duhovnom životu brine se mjesni župnik. God. 1938. vodi se razgovor o otvaranju kapelice u tamošnjoj bolnici koju je blagoslovio don Marko Zovko 21. V. 1939. po dozvoli Biskupijskog ordinarijata u Mostaru. Kapelica je blagoslovljena u čast sv. Vinka Paulskog. Sveta misa je bila u 8 sati, a pjevao je i zbor “Sv. Cecilije” iz Stoca. Oltar je izradio Zvonko Dujmović iz Mostara, a liturgijsku odjeću naručile su sestre iz Ljubljane. Tu je još bilo nekoliko klupa i ispovjedaonica. Nakon mise toga dana sestre su za sve uzvanike i osoblje bolnice priredile prigodnu gozbu. Za otvaranje ove kapelice zaslužni su: dr. Ivo Fabijanac, šef bolnice i Jozo Radoš, ekonom bolnice. Biskup Alojzije Mišić, prigodom pohoda župi radi krizme 10. XI. 1940. pohodio je i bolnicu u Stocu, gdje ga je na ulazu dočekalo sve osoblje bolnice, a pozdravljen je bio i u ime skupa od dr. Gavrilovića. To jutro biskup je slavio svetu misu u kapelici sv. Vinka.
Odlazak sestara iz Stoca
10. veljače 1943. časne sestre su morale napustiti bolnicu. Pozvane su od svoje uprave da napuste Stolac, a i država je ukinula bolničku ustanovu u Stocu. Do toga dana u bolničkoj je kapelici stalno gorjelo vječno svjetlo.
Gradnja kuće časnih sestara
Godine 1966. biskup Petar Čule sugerirao je tadašnjem župniku u Stocu don Anđelku Babiću da poradi oko izgradnje kuće za časne sestre. Župnik je 25. V. 1966. poslao molbu na predsjednika općine u svezi s izgradnjom kuće za časne sestre. Usmeno mu je obećano da problema neće biti. Dozvola je data 1. VIII. te godine, a potpisao ju je ing. Jovo Rogan, predsjednik za privredu SO Stolac. Poslovi na samostanu počeli su početkom kolovoza 1966. Prva akcija bila je organizirana od dobrovoljaca s Bačnika. Ljudi su se ispočetka dobro odazivali i pripremili teren na kraju crkvenog zemljišta, gdje je kuća smještena. Te godine postavljen je kamen temeljac. Radovi su napredovali toliko da je početkom prosinca kuća bila pod krovom. Čak je i vjeronaučna dvorana bila ožbukana da su mogli vjernici u njoj čekati polnoćku te godine. Župnik je slao taksiste po dobrovoljne radnike u udaljena sela. U ožujku 1967. kuća je bila pri kraju gradnje. Otvaranje kuće časnih sestara i blagoslov uz svečani objed bio je 2. IV. 1967. na Mali Uskrs.
Samostan je iznutra obnovljen s potrebnim inventarom 2010.
Ponovni dolazak sestara
Biskup Čule je već prije odlučio ponovno pozvati sestre milosrdnice u Stolac. Sestre milosrdnice ponovno su došle u Stolac na Mali Uskrs 1967., a prvi ugovor sa sestrama milosrdnicama sklopljen je u Zagrebu 30. VIII. 1976. Potpisala ga je vrhovna poglavarica s. Marija Ancila Buntar. Nova postaja u Stocu povjerena je splitskoj provinciji sestara, a danas pripada Bosansko-Hercegovačkoj provinciji Majke Divne sa sjedištem u Sarajevu.
U ovih 40-tak godina u župi se izmijenilo 20-tak sestara koje su angažirane u župnom pastoralu: vjeronauku, pjevanju, sviranju, uređenju crkve, župne kuće, ručnim radovima, a u novije vrijeme i vjeronaukom u školi.
28. studenoga 2008. | O župi
Hrvati su u posljednje vrijeme, osobito u Velikoj povijesnoj devetnici (1976 – 1985) obilježili svojih 14 stoljeća životne nazočnosti, kulturne djelatnosti i katoličkoga svjedočenja na prostorima između Dunava i Save, Drine i Sinjega mora. U svom nacionalnom biću i u svom 
religioznom okviru kršćanstva odnosno pripadnosti Katoličkoj Crkvi, Trebinjska se biskupija ponosi sa svojih 1.000 godina postojanja kao najstarija dijeceza uspostavljenja nakon doseljenja i pokrštenja Hrvata (proslava bila 1984.). Nemoguće je da u ovom značajnu razdoblju od 14 stoljeća prošlosti i sam Stolac nema jednake povijesne korijene svoga katoličkoga kršćanstva, pogotovo što su nas i naši susjedi znanstvenici više puta i na više načina uvjeravali da je turska džamija Selimija 1519. godine u gradu Stocu sagrađena na tlocrtu kršćanskoga hrama.” I s pravom se pitamo: kako to da su se u dvotisućljetnom Stocu naseljavali i Grci, i Iliri, i Kelti, i Rimljani, i Turci, samo Hrvati katolici, koji su ovuda prolazili, nisu znali gdje je životna pitomina Vidova polja i zavjetrina Vidoštatskoga grada. Stoga ne samo da je u davnoj prošlosti postojala katolička župa u Stocu nego su i ozbiljne naznake da je ovdje postojala i biskupija zvana Sarsenterum iz 533. godine. A na polju Vidoštaku u Popratima kod Stoca pronađen je reljefni prikaz Bogorodice s Isusom u naručju iz XI. stoljeća koji je postao amblemom Trebinjske biskupije. Današnja katolička župa Stolac osnovana je 1863.
GODINA 1843. Ovaj ćemo pregled započeti ne godinom 1863. nego 1843. prije 160 godina. Tada se u jednom dubrovačkom šematizrnu – u prilogu o trebinjskoj biskupiji – spominje župa Dubrave, kojoj je pripadao i Stolac sa svojim okolnim mjestima. Dubrave su te 1843. godine brojile 2.669 duša, 362 kuće u 27 sela. U cijeloj trebinjskoj biskupiji bilo je svega pet župa sa 115 naselja, 963 katoličke obitelji i 7420 duša.
GODINA 1856. Dvanaest godina kasnije, 1856., broj se vjernika u Dubravama popeo na 3.126 (427 duša više, godišnje 35 čeljadi čiste prinove). Te iste godine apostolski pohoditelj Vincenzo Basile, talijanski isusovac, predlaže da se od Dubrava osnuju tri župe: matica Dubrave sa sjedištem u Prenju, Gabela na zapadu i Stolac na istoku. Stolac bi mogao imati oko 1000 duša. U gradu bi se mogla otvoriti i škola za brojnu gradsku djecu.
GODINA 1863. Nakon potrebnih priprema dubrovački biskup i apostolski upravitelj trebinjski Vinko Čubranić osniva župu Stolac, 1. lipnja 1863. Neka sela uzima od hrašanjske, a neka od dubravske župe, a sjedište i središte župe određuje u Stocu. Novoj je župi pripalo svega 17 naselja, 140 obitelji, 1250 katoličkih vjernika. Novu župu biskup stavlja pod zaštitu sv. Ilije proroka. Za prvoga župnika imenuje fra Oracija iz Torina, talijanskoga misionara u Hercegovini. O svome dolasku i premještaju fra Oracio na talijanskom piše Svetoj Stolici: «Mons. Čubranić, želeći 1863. podijeliti prostranu župu Dubrave, kojom upravljaše samo jedan domaći svećenik (don Nikola Lazarević, 1863- 1867, op. pr.), kako bi podigao onu u Stocu, te ne imajući nikoga drugoga, naloži meni da preuzmem onu novu župu. U svibnju 1863. godine dođoh dakle u Stolac gdje mišljah da ću naći kakvu stambenu kuću, kako mi bi obećano. Ali na svoju veliku žalost nađoh se na sred ulice, jer Turci oduzeše i onu bijednu kuću već iznajmljenu za moj stan. Stoga se moradoh stisnuti više od mjesec dana u kući jednoga siromašnog katolika, dok zalaganjem biskupa kod mostarskoga paše konačno ne uđoh u obećanu kuću. Radilo se u međuvremenu o tome da se sagradi pristojan stan za župnika, ali Turci, koji od svoga ulaska u Hercegovinu nisu nikad imali u Stocu katoličkoga župnika, usprotiviše se svim sredstvima i izlikama. Napokon 1865. mogla se podignuti spomenuta župska kuća, koja je ispala na zadovoljstvo».” Novi se dakle župnik dao na gradnju župnoga stana i kapelice u župnome stanu, koji je s obnovama nauzgor do danas. Odatle stariji ljudi župni stan, ne samo u Stocu, i danas nazivaju «kapelom», makar i ne bilo u njemu kapelice. U tu kapelicu sv. Ilije moglo je stati oko 50 osoba. Župa je bila nabavila čak četiri zvona, koja su kasnije, kad su nabavljena nova zvona, bila razmještena po grobljanskim kapelicama po župi. Fra Oracija je u Stocu u svibnju 1867. godine zamijenio don Lazar Lazarević, dotadašnji prenjski kapelan. Istodobno je imenovan provikarom trebinjske biskupije.
GODINA 1873. Deset godina kasnije, 1873. prema arhivskoj građi stolačkoga župnog ureda, u župi ima 27 naselja, 141 kuća, 1.598 duša ili 340 više nego 10 godina prije tog.
GODINA 1882. u stolačkoj je župi svega katoličkih obitelji 233, a 1.699 duša.
GODINE 1892. prema Imeniku biskupija mostarsko-duvanjske i trebinjske u stolačkoj župi ima 30 naselja, 278 katoličkih obitelji i 2.121 katolik. U jednome dokumentu bez oznake godine, ali se svakako radi o svršetku 19. stoljeća, čitamo da se na području stolačke župe nalazi 268 katoličkih obitelji i 1.974 vjernika, unatoč raseljenjima na razne strane. Pravoslavnih je tada bilo 726 kuća i 4.571 pripadnik, a muslimanskih 741 kuća sa 5.210 članova.
GODINA 1913. Prigodom kanonskoga pohoda. novoga biskupa fra Alojzija Mišića u travnju 1913. godine u župi je bilo 400 djece krizmano, a stolačka je župa tada brojila 3.450 vjernika.
GODINA 1939. Najveći rascvat stolačka je župa doživjela uoči Drugoga svjetskog rata. Brojila je 3.506 katolika, koje su duhovno vodila dvojica svećenika, župnik don Marko Zovko i kapelan don Stjepan Batinović. A rat i poraće, osobito 1945. godinu, stolačka je župa doživjela kao jednu od svojih najvećih tragedija u povijesti, ravnu onoj iz 15. stoljeća kada su turske horde provaljivale, osvajale, crkve rušile, narod ubijale ili ga na islam prevodile ili po svijetu razgonile. Naime, od 1941. do 1945. godine u stolačkoj je župi ubijen ili nestao svaki peti katolik: 660 katoličkih vjernika, i to 306 vojnika, 360 civila, a među svim tima poginulima i nestalima i nikada pronađenima bilo je 294 mladića. To znači 294 nove obitelji manje!
Zajedno s narodom izbjegao je župnik don Marko Zovko, 1943., preminuo u Argentini 1970.
A ubijena su tri domaća svećenika rodom iz župe:
1don Marijan Vujnović, strijeljan kao župnik u Trebinju na staru godinu 1944.
2don Ivan Raguž, umirovljen, strijeljan u Mostaru u lipnju 1945.
3don Mitar Papac, gradački župnik, 1946. zatvoren i u priređenoj željezničkoj nesreći kod Vinkovaca usmrćen 1951.
Ukupno je poginulo 669 osoba (3 svećenika, 306 vojnika i 360 civila)!
Danas stolačka župa broji 800 katoličkih obitelji i 3000 vjernika.
28. studenoga 2008. | O župi
KRIŽEVAC, KRIŽ I KRIŽNI PUT. U posljednjih nekoliko godina Stolac je doživio svoje pravo proljeće izdavanjem brojnih knjiga, kojima se vrijednuje kršćanska i hrvatska povijest ovoga grada i kraja. Osobito je značajan novootkriveni Križevac, brdo koje se stere iznad Stoca i obuhvaća Stari Vidoški grad, ubilježen u katastar za austrijskog popisa, prije 1898. godine. U povodu 2000. jubileja kršćanstva katolički je narod sa župnikom zaželio uz brdo Križevac podignuti Isusov Križni put i tu u korizmi obavljati tradicionalnu pobožnost. Čak je jednoga jutra osvanuo kameni križ na samoj Gradini, ne možeš ga razlikovati od drugih kamenih zidina, kao da ga je sam sveti Ilija ondje postavio da obilježi sve križne putove svih 2000 ljeta kršćanstva na ovome prostoru.
Stari Grad Vidoški na brdu Križevcu u Stocu
Ovaj stolački Stari grad potječe još iz vremena Rimljana po našem pozatom arheologu dr. Đuri Basleru. On je svoj procvat doživio u Srednjem vijeku pogotovo 13., 14. i 15. stoljeće za vrijeme hrvatskih velikaša. Hrvatski su ga velikaši i gradili, te je poznat pod imenom Vidoški, a dobio je naziv po Sv. Vidu, katoličkom svecu od kojega sveca potječe i naziv Vidovo Polje, Vidoštica rijeka, a danas Bregava. Cvao je sve do dolaska Turaka. U vrijeme Turske gubi značaj, jer su Turci otišli daleko na Zapad, pa im nije više trebala utvrda i tako ostaje beznačajan do 1718. do Požarevačkog mira, kad Turska pomalo gubi na Zapadu i opet se povlači prema Istoku, tako da joj opet na Vidoškom treba obrana, pa tu postoji jedna manja vojna postrojba.
Turci su cijelo vrijeme na Gradu držali zatvor za kršćane, koji se nisu htjeli odreći svoje vjere i nacije. Poslije dolazi Austrija 1878., obnavlja Grad i tu drži jednu vojnu postrojbu za obranu i sigurnost. Propašću Austrije Grad više nema nikakvog značaja, te je prilično zapušten.
Ime Križevac stoji od pamtivjeka, pa je vjerojatno ime dobio po kakvom križu, koji su kršćani tu postavili radi svoje teške povijesti i Križnog puta koji su doživljavali na tome brdu. Ovdje opet kršćani podižu svoje svete kršćanske simbole – križeve, kao uspomenu na teška vremena koja su proživljavali za vrijeme 400-godišnje Turske torture i vladavine.
